Djevojka sa dvoje djece leži u sobi
I pita se čemu sve ovo vodi.
I da li je prekasno sada kada misli
Da nema ništa od života svog.
I da li je pogriješila kada je pomislila
Da se riješi i sebe i njih
I da li je pogriješila kada je pomislila
Da napiše svoj posljednji stih.
Ja nemam ništa od života svog
Ja nemam ništa od života svog.



Hladno im je, tresu se ,
Uzmi deku da podnesu zimu koja im nanosi bol.
Al možda ih prejako stišćeš,
Možda ih prejako griješ,
Zar ne vidiš da si jedina koja dišeš,
Ja nemam ništa od života svog
Ja nemam ništa od života svog
Pogledaj ih u oči i reci im
Da nemaš ništa od života svog.


Budiš se u hladnom znoju,
Tjeraš krikom noćnu moru,
I lomiš svoja leđa do njih.
Ti nježni prsti u snažnom čvoru,
Vode ih kroz tu noć golu
Obavija ih spokojan san
Tek kad si odahnula,
Sjetiš se dragoga, i pitaš se šta je sa njim
Iz kupaone blago svjetlo, čuješ teško diše ne'ko
Piše svoj posljednji stih.
Imao je isti san, jasan kao dan
I misli pobjegao sam, pobjegao sam.